Kad je riječ o delicijama, ima Zagora i za to odgovor; djevičanska priroda, snalažljivost ljudi koji pripremaju hranu i naslage tradicije, na stolove polažu opojna jela, prepuna okusa i mirisa. Vrlo star način pripremanja kruha, te jela od mesa i povrća je na kominu - ispod peke, cripnje ili sača, posude od pečene gline ili lijevanog željeza.

Pršut je kralj specijaliteta Dalmatinske zagore i jedan od najoriginalnijih proizvoda hrvatske kuhinje. Riječ je o svinjskom butu sušenom na buri i dimu, čemu prethodi složen postupak pripreme što uključuje pravilno odvajanje, pranje i soljenje, tiješnjenje, premazivanje smjesom oštrog brašna, papra, mljevene paprike i pepela kvalitetnog drveta.

Dimljenje traje 70 dana, a ukupno sušenje 120 dana. Dalmatinci osobito cijene drniški i sinjski pršut, a o kakvom je specijalitetu riječ, teško je opisati riječima, o tome se govori tek nakon degustacije. Od pamtivjeka ovčarski i kozarski kraj, Zagora je stvarala kvalitetne sireve. Tvrdom ovčjem siru osobito odgovara namakanje u maslinovom ulju, dalmatinski gastronomi tvrde da bi se na dobrom siru moglo živjeti, a kozji sir je nedavno postao svjetski hit zbog blagotvornog utjecaja na organizam.

Sir iz mišine također je zagorska posebnost, fermentira u janjećoj koži i daje vrlo cijenjen, pikantan okus, a može ga se naći krajem ljeta i na jesen. Kaštradina, jelo od suhe bravetine i ovčetine, soljeno morskom soli s dodatkom rašćike, potomka divljeg kupusa koji se uzgaja na kršu, pruža davno zaboravljen okus moćnih jela pastira s dalmatinskih vrhova. Obavezan prilog zagorskim jelima je pura, kaša od kukuruzne krupice. Valja naići na kukuruzno brašno mljeveno na vodenici ili žrvnju, te kuhano toliko dugo u kotliću nad vatrom, sve dok se ne zgusne na mjeru’.



Poljički soparnik drevno je jelo čije se porijeklo nazire u Maloj Aziji, vrlo je jednostavno, čini ga tijesto, blitva, luk, peršin, maslinovo ulje i sol, no da bi se dobio savršeni soparnik priprema više nalikuje na kakav sveti obred nego na pečenje. Mijesi se na drvenim okruglim sinijama, peče na kominu prekriven žeravicom, a tradicionalno se blagovao za Badnjak, Veliki petak i Sve Svete, no kako mu je gastronomska slava rasla, može ga se naći tijekom čitave godine.

Zagorci koji žive uz dalmatinske rijeke i jezera spremaju žabe, pastrve, rakove na starinske načine, a sve što je bitno jest da su ulovljeni tamo gdje se i blaguju, na način tog kraja. Sinjski arambašići, uz vitešku igru alku nalaze se na popisu zaštićenih nematerijalnih hrvatskih kulturnih dobara. Naziv jela vjerojatno ima porijeklo u harambaši koji je vođa čete alkarskih momaka, a sarmice, sjeckano goveđe i svinjsko meso omotano u listove kiselog kupusa, slažu se u posude poput vojnika.

Gorak život Zagorci su sladili kolačima sačinjenima od onoga što su našli u prirodi, najbolji primjer za to je imotska torta; puno bajama, malo brašna, miris maraskina i ljubomorno čuvan omjer sastojaka tajna su recepta starog više od 150 godina. Od davnina simboli svih obiteljskih druženja bili su ušćipci, jednostavne slastice od tijesta prženog u ulju, koji u novije vrijeme dobivaju različite dodatke.