Puk Zagore ostao je vjeran kršćanstvu u nekim od najvećih iskušenja koje je zapadna civilizacija proživjela, posebno pod turskom opasnošću. Pokrštavanje doseljenih Slavena, koji su se proželi sa starosjedilačkim romanskim, kršćanskim stanovništvom počelo je u sedmom, a okončano u devetom stoljeću. Njihovi vladari počinju graditi crkve zadužbine i benediktinske samostane, dopisuju se s papama, a kralj Zvonimir obvezuje se da će u svom kraljevstvu provoditi crkvenu reformu, štititi udovice i brinuti se za pravednost 'da jaki ne potlače slaboga.'

Nakon turskih prodora na brisanom prostoru Bosne i Dalmatinske zagore s narodom ostaju franjevci, jer biskupi sa sjedištima u primorju ne mogu ostvariti uobičajeno funkcioniranje Crkve na okupiranim područjima. Stare crkve se ruše i napuštaju, ostaje ih tek nekoliko, od kojih je znamenit Sveti Spas na vrelu Cetine. Ipak, s protjerivanjem Osmanlija crkveni život se normalizira i Zagora gradi neka od najpoznatijih hrvatskih svetišta, najčešće posvećena Gospi, koju su oduvijek smatrali svojom Majkom i zagovornicom.



Čudesan je prizor Bogorodičine crkve i samostana na Visovcu, otočiću usred jezerca na rijeci Krki, pored Miljevaca i Drniša. Još u XV. stoljeću naseljavaju ga redovnici augustinci, pa franjevci koji do danas ondje čuvaju vrijednu arheološku zbirku, povijesno crkveno ruho i posuđe, te knjižnicu s više vrijednih knjiga i inkunabula. Gospinu sliku donijeli su franjevci kad su pred Turcima bježali iz Bosne, a hodočašća Majci Visovačkoj ne prestaju tijekom cijele godine.

Rijeke vjernika u noćima uoči Velike Gospe kreću se cestama Zagore prema svetištu Gospe Sinjske. Veliki je to zavjet nakon pobjede nad Turcima 1715. godine, kada je spašen Sinj, ali i cijela Dalmacija.