Dinara joj sa sjevera štiti leđa, Boraja, Kozjak, Mosor, Biokovo i Rilić izdižu je nad Jadranskim morem, rastegnuta od Krke do Neretve, ugnijezdila je varošice, sela i zaseoke, polja, doline, planine, rijeke i jezera u kninskoj, drniškoj, zminskoj (mućkoj), vrličkoj, Cetinskoj, kliškoj, omiškoj, Imotskoj i vrgoračkoj krajini, te mosorskim Poljicima.

Stoljećima smatrana nebitnom, zapravo je bila prostor iza pozornice svjetskih događanja, skrivena u dvorištu, ali nipošto spokojna. Na njoj povijest nije šaptala, nije drijemala na jastucima, nije imala vremena za dokolicu. Od prapovijesti, grčke kolonizacije, rimskog, karolinškog, bizantskog, hrvatskog, ugarskog, osmanlijskog, venecijanskog, habsburškog i Napoleonova doba, njezinim su poljima i planinama toptali konji, sjekli mačevi, udarali topovi, padale i dizale se zastave vojski, vjera, kultura i običaja.

Upravo na tom je prostoru stvorena prva hrvatska država. A kada se razišao dim, svijet je ugledao, ne ukleto stoljetno bojno polje, ne ljude krvavih pogleda, ne smrtni pepeo, nego život u njegovu najčistijem obliku. Otvrdle ljude bistra uma i žuljavih ruku u arkadijskom ambijentu stare Dalmacije: oštri zrak opija nosnice, studena voda sadrži sam smisao života, škrtu zemlju što rađa rajske plodove; gustu esenciju okusa, mirisa, oblika.



I kamen. Sve je od kamena. Kamen je zaustavljao prirodu, dok naposljetku čovjek nije zaustavio njega, dok se nije izborio za opstanak uz kamen i na kamenu. Pokrenuo tisuće kilometara gomila za koje se ne može razaznati jesu li nastale jutros ili prije tisuću godina, zemlju je ponekad i na rukama nosio u kamen gorčen znojem, dizao ga k nebu u svetištima i zvonicima, oklopio njime samostanske biblioteke i klasicističke salone u gradićima.

Kamen su okrvavila stoljeća previranja, za vječnost je očuvao povijesni zapis, prale su ga suze majki i žena, odzvanjao je dječjim smijehom i drevnim pjesmama, prštao životvornom vodom, postajao je skrovište, dom i grob. Slika čovjeka koji na njemu živi. Vjera čovjeka iz Zagore tvrda je poput kamena, a kamen je tvrd kao prkos, volja, upornost, gostoljubivost, tradicija, pjesma, priča.

Zagora je stoga živi kamen. I do danas vrije; veličanstvena u eksploziji netaknute prirode, djela ljudske muke, osjećaja slobode i čistoće, daleko od svjetskih središta ostavit će svakog posjetitelja bez daha. Zar to nije sasvim dovoljno da bude posebna na prvi pogled?