Voda fascinira i u imotskom kraju. U čudu vilinskoga krša priroda je uklesala dva geološka fenomena; Crveno i Modro jezero. Crveno je svjetski fenomen, a nalazi se 1,5 kilometar sjeverozapadno od Imotskog. Znanstvenici ga drže jednim od najdubljih krških jama u svijetu, pa premda je mjereno u više navrata, nedosegnuto mu dno po svoj prilici počiva ispod razine Jadrana.

Posljednja mjerenja zastala su na oko 280 metara dubine, a jezero zaprima najmanje 16 milijuna kubika čiste vode. Crvene stijene daju mu odraz, kako su navodili stari putopisci 'paklene vatre iz zemljine utrobe.' Sa sjevera u jezero dotječe podzemna rijeka bogatoga planktonskog sastava kojim se hrane ribice gaovice i žabe. Običaj je pokušati u jezero baciti kamenčić s vrha jezera, što zbog optičke varke izgleda moguće, ali u stvarnosti najčešće je gotovo svaki pokušaj neuspješan.

Uz zapadni obod grada Imotskog prolomilo se veće, Modro jezero. Legenda priča da je nastalo kad su se u zemljinu utrobu survali dvori bogatuna Gavana zbog njegove obijesne žene Gavanuše koja nije imala srca za siromahe. U jezeru, po obodu dugom 804 metra, a širokom od 250 do 400 metara, može se kupati, što je ljetni običaj Imoćana i posjetitelja grada. U jezeru su Golubova, Vilinska, Boškova, Rakina i Škampina pećina, a u kasnu jesen, rijetkih godina kada jezero presuši, na dnu se igra tradicionalna vilenjačka nogometna utakmica. Kada bi se na litice mogli smjestiti posjetitelji – stalo bi ih milijun!

U okolici je još desetak kraških jezera, poznata su Dva oka iznad izvorišta rijeke Vrljike, Lokvičićka jezera, Galjipovac, Prološko blato... I još nastaju; prije nekoliko godina zemlja se otvorila kod Prološca, pa novim jezercem dokazala da svoje lice uvijek mijenja. Imotskim krajem protječe Vrljika, možda jedina rijeka na svijetu koja na svom toku mijenja ime pet puta. Nazivaju je Vrljikom, Maticom, Tihaljinom, Mladom i Trebižatom, drukčije u svakom području kroz koji prolazi. I njezini izvori neobičnih su imena: Jauk, Utopišće i Opačac. U hladnoj Vrljici, dugoj 68 kilometara žive rakovi i pastrve, uz njezine obale izmjenjuju se prizori vinograda i šumaraka, dok na Perinuši još uvijek postoje mlinovi za žito.



Cetina je najveća rijeka srednje Dalmacije, s izvorom poput modrog oka pod Dinarom, a njezin temperament odgovara dalmatinskom. Od izvora kod Vrlike do Sinja je pitoma, iza Trilja počinje drhtati i pocupkivati poput mlade djevojke, da bi uz Zadvarje, ne želeći doći kraju kao prkosna djevojčica podivljala, bučno se uspjenila, a onda pomirena s ušćem kod Omiša, opet smireno predala dušu moru.

Uz tok se izmjenjuju ambijenti, nad njom bdiju viti jablani, steru se pašnjaci, trču konji, pokreću se mlinice, brzaju endemske pastrve, a sa slapa Mala Gubavica obrušava se s visine od pedeset metara, dokazujući kako nije samo mala, bezazlena mediteranska ljepotica. Obale su joj nastanjene prije devet tisuća godina, glavno je obilježje Sinjskog polja, odredila je granice srednjovjekovne Poljičke kneževine, napunila Peručko jezero, akumulaciju za proizvodnju električne energije i po veličini treće hrvatsko jezero.

Kroz krš se sa Svilaje sjurila i Čikola, rijeka koja napaja plodno Petrovo polje kod Drniša, a u Krku se ulijeva kod Skradinskog buka. Šetnja njezinim suhim koritima prava je atrakcija.

I polje Jezero pored Vrgorca nestalne je prirode. Staro ime potječe mu iz činjenice da je stoljećima zaista i bilo jezero, dok nije isušeno prije stotinjak godina. Zimi, kad nabuja rječica Matica, polje okruženo brdima opet postaje jezero i njime plove tradicionalne drvene trupice.