Sve planine, osobito Mosor prepune su akumulirane vode koja probija na mnogim mjestima, posebno po poljičkim posjedima. Rijetka je to prilika za suvremenog čovjeka da može kušati vodu iz - stijene. Premda Dalmacija ima kvalitetne vode, stoljećima je život u Zagori, kao i na otocima i primorju bio vezan uz kišnicu koja se skupljala u bunarima i gustirnama, njihove kamene krune danas su minijaturni spomenici negdašnjem preživljavanju u surovom okruženju.

Planina Dinara dala je ime velikom planinskom gorju Dinarida koje se proteže od slovenskih Alpa do grčkog Pindosa. U Dalmaciji ima ulogu masivnog čuvara sa sjevera. Proteže se u smjeru sjeverozapad-jugoistok, a vrh Sinjal (1831 metar), najviši je hrvatski vrh. Nemoguće je prolaziti pored Dinare, a da moćni kraški masiv, koji se uzdiže k nebu poput golemoga kamenitog zida ne privuče pogled divljenja.

Vrhove travnate planine na kojoj su stotine godina bila područja ispaše, zimi i dobar dio proljeća prekriva snijeg, a za kišovita vremena na vrh joj zasjednu oblaci. S vrha puca pogled koji se dugo pamti. Dinara poput starije sestre dodiruje niže planine Svilaju, Prominu i Troglav. Podnožje Dinare bogato je vodom, a pored zaseoka Kovačić, niz stijenu visoku dvadesetak metara ruši se slikoviti slap Krčića, Topoljski buk.

Najpoznatija dinarska prirodna atrakcija je Samograd, stijena bačvastog oblika na jugozapadnoj strani planine. Po toj stijeni, koja pokazuje točno vrijeme kad su sunčani dani, ravnali su se stanovnici Podinarja kad još nije bilo satova, a i dandanas, stanovnicima je ostala navika pogledati prema Samogradu da se vidi koje je doba dana. Kazaljki nema, zamjenjuju ih položaji osunčanih i sjenovitih strana na Samogradu. Iako sunce ne izlazi tijekom godine u isto vrijeme, zbog obližnje litice koja baca sjenu na Samograd, ta prirodna sunčana ura na Dinari radi točno kao dobra urica.

Sedam je sati ujutro kad sunce grane po Uknovcu, grebenu zapadno od Samograda, a osam kad počne hvatati vrh Samograda. Devet je sati kad sunce obasja cijelu istočnu stranu Samograda, deset kad je pola njegove južne strane obasjano suncem, a druga polovica u sjeni. Kad je točno podne, na Samogradu i okolnim liticama nema više sjena. Kad se kopalo i želo, sat na Dinari bio je veoma važan jer se pogledom na Samograd znalo kad je vrijeme za ručak, užinu i večeru.

Biokovo, čiji je najviši vrh Sveti Jure (1762 metra), kamenita je granica Dalmatinske zagore i primorja, s koje se vidi talijanska obala Jadrana. Proteže se od prijevoja Dubci na zapadu do prijevoja Sarnač na istoku, te od prijevoja Turija iznad Župe na sjeveru do makarskog poluotoka Osejava na jugu. U masiv Biokovo ubrajaju se planine Rilić i Sutvid, te Matokit i Šibenik.



Zbog velike bioraznolikosti i prirodnih fenomena, Biokovo je 1981. godine proglašeno parkom prirode. Najdublja jama je Amfora (778 metara), a brojne su vrtače, škrape, kamenice, jame, ledenice, špilje i krški izvori - na njemu obitava četrdesetak endemičnih biljnih vrsta, divlje životinje, a botanički vrt uređen je kod sela Kotišina.

Između Sinjskog i Petrova polja pruža se Svilaja (najviši vrh je Bat na 1508 metara), planina koja je istraživačima i planinarima na nekim dijelovima još gotovo nepoznata. Svilajine tajne najbolje poznaju lokalni pastiri, a njezine šume bukve, javora i crnograba još čekaju svoje goste.

Vrlo pristupačna je planina Promina, sjeverno od Drniša (1148 metara), s koje se pruža pogled na Miljevački plato, rijeke Krku i Čikolu, te Jadransko more. Nad Sinjskim krajem bdije Kamešnica čiji je najviši vrh s hrvatske strane Kurljaj na 1809 metara, ispresijecana je planinarskim putovima, prepuna ljekovitog bilja, a pješačenje i planinarenje osobito je privlačno u proljeće i jesen.

Najmediteranskija hrvatska planina je Mosor (Veliki Kabal 1339 metara), a proteže se uz more od Klisa do Omiša. Premrežen je malenim naseljima, bio je srce znamenite Poljičke kneževine, ali još uvijek je privlačan planinarima koji uživaju u pješačenju i penjanju kraškim ambijentom, šumarcima, livadama sa samoniklim aromatičnim i ljekovitim biljem, a povlastica je piti na mosorskim izvorima vode. U Đuderinoj jami obitava čovječja ribica, na višim predjelima endemska mosorska gušterica, uz vodu pjegavi daždevnjak...