Premda je svaka zagorska krajina specifična po svojem naslijeđu i običajima, nekoliko je stupova koji izazivaju ponos cijele nacije. U prvom redu to je viteška igra Alka koja se održava svake prve nedjelje u kolovozu u Sinju, na spomen oslobođenja grada iz bezizgledne situacije 1715. godine, kada je nekolicinu branitelja sinjske utvrde okupirala mnogostruko veća turska vojska.

Sinj je u dane Alke središte hrvatske baštinske ikonografije: alkari na konjima čija brzina ne smije biti manja od 45 kilometara na sat jure trkalištem i ciljaju u središte maloga željeznog kruga podijeljenog na polja. Viteza pobjednika, čiji trijumf označavaju pucnjevi iz mačkula i glazba, očekuje čast koja se u Cetinskoj krajini pamti već 296 godina, a od 2010. godine Alka je na popisu UNESCO-ove nematerijalne svjetske baštine.

Uoči megdana gradom prolazi povorka u povijesnim odorama, a čine je vojvoda, alkarska četa na čelu s alaj-čaušem, momačka četa koju vodi arambaša i pratnja. Ova je manifestacija neraskidivo povezana s vjerskom svetkovinom blagdana Velike Gospe, kojoj Sinjani pripisuju zagovor u oslobađanju od Turaka, kada kršćani iz cijele Dalmacije hodočaste u Bogorodičino svetište.



Usprkos tegobnoj prošlosti, Zagora nije zanemarila duhovnu baštinu - ponose se bogatim narodnim nošnjama. Glavna sirovina za izradu tradicijske odjeće, prije upotrebe pamučnog platna bila je vuna bojena prirodnim bojama iz korijenja, lišća i plodova biljaka. Muška nošnja pripada dinarskom krugu, dok je ženska, s bogatim metalnim nakitom, prepletena mnoštvom kulturnih i povijesnih slojeva.

U glazbi Zagore, osobito pjevanju, može se osjetiti arhaični vjetar golog kamenjara. U drniškim i poljičkim ojkavicama, imotskoj i vrgoračkoj gangi, sinjskoj reri, junačkim desetercima, u svirci gusala i dipala, još živi doba pradjedova, bitaka, opsada, ali i ljubovanja - ljubav je rasvjetljavala tamnu historiju. I plesalo se. Kola su obilježavala derneke, pučka slavlja povezana s vjerničkim blagdanima kada se hodočastilo, susretalo, slavilo.

Vrlički ples, kao i nošnja, spadaju u sam vrhunac hrvatskoga etnografskog blaga, u kojima su inspiraciju nalazili i skladatelji klasične glazbe, a kostimografi i modni kreatori do danas upotrebljavaju elemente oprave ljudi toga kraja.